Ozdravljenje u Kutku za djecu*

Ljetno je jutro u Prihvatnom centru Ušivak nadomak Sarajeva, u Bosni i Hercegovini (BiH). Milo ide ka suncem okupanoj bašti i počinje sa zalijevanjem cvijeća. Pregleda cvijetne gredice i ukoliko je potrebno čupa vlati zalutale trave i korov. Zbog ovog jutarnjeg rituala je četrnaestogodišnji Milo dobio nadimak „Službenik za baštu“.

„Njegova posvećenost u očuvanju bašte u dobrom stanju mu je donijela nadimak „'Službenik za baštu'“, objašnjava Merisa Barimac, animatorica u Kutku za djecu u Prihvatnom centru Ušivak.

Kutak za djecu dio je šireg napora da se djeci u pokretu pruži osjećaj stabilnosti, pomogne maloljetnicima bez pratnje i pruži psihosocijalna podrška majkama i budućim majkama. Uz podršku UNICEF-a i uz pomoć sredstava Europske unije, World Vision BiH provodi projekt Osiguravanje zaštite i pristupa osnovnim socijalnim uslugama za izbjegličku i migrantsku djecu u Prihvatnom centru Salakovac u Mostaru i Prihvatnom centru Ušivak u Sarajevu.

I naravno, World Vision na globalnom nivou pruža doprinos i omogućava kontinuirano održavanje aktivnosti prilagođenih djeci.

Kao što su pokazali ovi napori, uz odgovarajuću podršku, djeca mogu prevladati traume i graditi svijetlu budućnost.

„Ovdje se možemo družiti sa vršnjacima, a istovremeno možemo i da učimo. Uživam u praktičnim stvarima kao što je briga o našem malom vrtu. ", Kaže Milo.

 

Ovaj novostečeni ritual je za njega promjena nakon dvije godine na putu, tokom kojih nije imao šansu da formira pozitivne navike.

Milova porodica napustila je Irak prije dvije godine, nakon što je njegova majka preminula u eksploziji koju je izazvao bombaš samoubica. Ovaj događaj potaknuo je Milovog oca da krene na put i pronađe sigurno utočište za svoje sinove.

Prije dolaska u BiH, Milova porodica prošla je kroz Tursku, Grčku, Albaniju, Crnu Goru i Srbiju. Putovanje Balkanskim poluotokom, bez ikakve opreme i potrepština, i skrivanje danima u šumi bez hrane i vode, bilo je traumatično iskustvo za Milu oživljavajući njegovu maštu i strahove.

„Bio sam siguran da sam u šumi vidio čovjeka visokog dva metra, ali svi su rekli da u šumi nema nikoga. Sve vrijeme sam se molio Bogu da nam pomogne “, kaže on.

Zajedno sa svojim devetogodišnjim bratom Milo već tri mjeseca posjećuje Kutak za djecu, polako gradeći odnose s drugom djecom, osobljem kutka i stvarajući svoju rutinu. Mali vrt u kutku je Milov prvi kontakt s prirodom nakon putovanja i on polako ponovo počinje vjerovati svojoj okolini.

Mala bašta o kojoj Milo brine zasađena je u maju 2020. godine tokom vrhunca pandemije COVID-19. Animator u Kutku za djecu, Muamer Ibrišević je bio na dužnosti tog dana, pobrinuvši se da svi nose maske i drže fizičku distancu jer usljed širenja virusa korona prevencija bolesti postala glavni prioritet u Prihvatnom centru Ušivak.

Tri mjeseca kasnije, vrt još uvijek cvjeta, a nažalost raste i broj inficiranih korona virusom. Osoblje organizacije World Visiona BiH pažljivo se bavi prevencijom, ali ne mogu zaustaviti širenje virusa izvan kampa.

 

Muamerova majka je hospitalizirana zbog bolesti COVID-19. On i njegova majka žive u različitim gradovima i nisu bilu u fizičkom kontaktu u posljednjih mjesec dana.

„To je blagoslov i prokletstvo istovremeno“, kaže Muamer. „Nismo bili u kontaktu i ja nisam inficiran,  ali istovremeno ne mogu posjetiti bolesnu majku.“

Tokom ovih nesigurnih vremena, Muamer nalazi utjehu u pružanju podrške tamo gdje može, a njegova želja da pomogne dobrodošla je u Kutku za djecu.

„Moj san iz detinjstva i san moje majke bio je da postanem učitelj. Ako bih napustio Kutak zbog ličnih problema, bilo bi to kao da sam odustao od sna. Mislim da bi i moja majka odobrila moju odluku da ostanem ovdje i radim za dobrobit djece. "

Ovo nije prvo Muamerovo iskustvo u pružanju podrške djeci u krizi. Volontirao je svoje vještine i vrijeme u Kutku za djecu uspostavljenom nakon velikih poplava koje su zadesile BiH 2014. godine. U to je vrijeme Muamer radio u Kutku u svom rodnom gradu Olovu koji je uspostavljen kako bi pružio kontinuitet i rutinu djeci čije je školovanje prekinuto katastrofalnim poplavama.

Djeca imaju slične potrebe za vrijeme bilo koje krize: potreban im je siguran prostor gdje se mogu okupljati, hrana i osnovna odjeća, te grupne i pojedinačne aktivnosti koje vraćaju osjećaj normalnosti i rutine u njihov poremećeni život.

„Djeca dolaze u kamp iscrpljena, neuhranjena i često im je potrebna suha i čista odjeća“, objašnjava Muamer.

Tek nakon ispunjavanja osnovnih potreba djece, zaposlenici Kutka uključuju djecu u obrazovne, psihosocijalne i kreativne aktivnosti. Djeca koja pohađaju Kutak za djecu u izbjegličkim kampovima dolaze iz različitih sredina, a jedna od najvažnijih uloga osoblja Kutka je naučiti ih da se slažu i poštuju drugu djecu, uprkos različitom spolu, dobi i kulturi.

„Dok ih podučavamo da poštuju jedni druge, ohrabrujemo ih da se prisjete pozitivne stvari o svojoj zemlji“, kaže Muamer. „Njihova su sjećanja često njihova jedina baština.“

Za djecu i njihove porodice koji borave u kampu, Kutak je prostor gdje kreiraju nove i tople uspomene.

Kutak za djecu i Jedinica za majke i bebe u u Prihvatnom centru Salakovac, na jugu Bosne i Hercegovine, bio je mjesto proslave sredinom decembra 2019 -- beba rođena u kampu napunila je jednu godinu. Svijeće, kolač, dječji smijeh svi su sastojci radosnog rođendana i svi su tog dana bili dijelom proslave u ovom izbjegličkom kampu.

„Nikada neću zaboraviti rođendansko slavlje koje je osoblje organizacije World Vision BiH pripremilo za moju bebu“, kaže Ursa (35) iz Avganistana, majka bebe i majka dvoje starije dece od 3 i 5 godina.

 

Ursa je u BiH je stigla tokom sedmog mjeseca trudnoće i odmah je počela koristiti usluge Jedinice za majku i bebu u Salakovcu. Osoblje organizacije World Vision koje radi u kampu su nepretenciozni u svom pristupu, nudeći obrazovanje o ranom razvoju beba i psihosocijalnu podršku majkama koje putuju s djecom.

„Proslave rođendana nisu na službenom spisku usluga koje World Vision BiH nudi u kampu Salakovac, međutim, stvaranje osećaja pripadnosti i normalnosti jeste, i ovo slavlje je poslužilo upravo tome“, kaže Tea Rebac, koordinatorka Kutka za djecu i jedinice za majku i bebu u Salakovcu.

Ursa i njen suprug napustili su svoju domovinu zbog straha za vlastitu sigurnosti. U Kabulu je Ursa radila kao učiteljica, dok je njen suprug radio za strane nevladine organizacije smeštene u Avganistanu. Njihovo putovanje ka sigurnosti, što za Ursinu porodicu znači novi dom u Evropskoj uniji, odvelo je nju, njenog supruga i njihovo troje dece na put kroz Indiju, Tursku, Srbiju, Crnu Goru, a sada i BiH, gdje borave u Salakovcu. Koristili su kanale krijumčara da bi stigli do Balkanskog poluostrva. Ursin suprug se nakon dijela puta vratio u Avganistan, ali su ona i tri mališana uspjeli pješice stići do BiH.

 

Od uspostavljanja Kutka za djecu u Salakovcu 2018. godine, Tea nije propustila niti jedan radni dan. Tokom pandemije, kada su radionice stavljene na čekanje zbog preventivnih mjera, Tea je svakodnevno posjećivala kamp i djeci u kampu odnosila grickalice i voće, igračke i potrepštine za njihovo kreativno izražavanje.

„Ljudi u mojoj okolini često tretiraju moj posao kao da ga radim „po kazni“, ali ja svoj poziv i svoj posao smatram blagoslovom“, kaže Tea.

 

*[1] Imena u priči su promijenjena radi zaštite identiteta.

Napomena: Objavljivanje ove priče je financirala Evropska unija. World Vision preuzima odgovornost za sadržaj obajvljenog materijala, koji se može razlikovati od zvaničnog stava Evropske unije.